Život je........bezgranična poezija bola i tuge

Vrijeme ašika

12.07.2017.

Srebrenica-dan poslije

Ostavite me noćas djeco,
san koji javom sanjam da odsanjam snovima,
u ovom muku utihlih ptica i sputanog vjetra,
da čujem šaptaje crne zemljice što me iznova i iznova doziva,
kroz san,
javom sanjan,
kroz san,
očima viđen,
tijelom mojim doživljen.
Ma pustite me djeco,
moji ste,
od mojih moji ste,
nisam Vam ja ništa a voljeli ste me,
učo Šečo,
nisam Vam ja ništa a voljeli ste me imenom,
sa podsmjehom,
i oni dječijim strahom dok se strah nebi izgubio,
u ljubavi,
i osmjehu mojih brkova nad usnama.
Pustite me djeco da odsanjam,
nije više važna igra brojki i slova iz naših zajedničkih klupa,
nisu više važne ni suze ni smijeh iz graje otrgnut,
prašnjave noge razbibrige,
ni Drina ledena,
krvava,
od koga li je prokleta.
Nisu više meni važne bijele ruke moje sudbine vodilje,
ni tišina bez graje koja me je čekala iza moga praga,
i bez moje djece,ja sam imao djecu,
pustite me moja djeco da odsanjam,
javom san sanjan,
samo je on važan,
samo mi je on večeras važan,
jer san,
on me zove damu dođem,
da zalegnem pod jelu širokih grana,
i mahovinom jastuk da sačinim.
On me zove da me sačuva bola ljubavi,
da ne vidim moju djecu po livadi ,
po gudurama,
i šumskim potocima,
krvavim cvjetovima išarane,
djeco pustite me,
i bez moje djece,
ja sam imam djecu,
plavih očiju i crnih,
i smeđih i zelenih,
i kosa kuštravih i ravnih,
pustite me djeco,
da da odsanjam san pod jelom širokih grana,
moje srce će puknuti od ljubavi,
od ljubavi i tuge,
ljubavi u tuzi,
neshvatanja,.
Pustite me djeco,
nek se zgasnu moje oči bez suza,
danas Vam ja ništa ne znam kazati,
osim dvije riječi,
ljubav je ljubav,
ljubav je jedna riječ,
ljubavi je riječ množine od ljubavi,
uzmite množinu od ljubavi,
ljubav je ljubav,
volite množinom,
volite ljubavi množinom,
a mene pustite,
nek se moja ljubav zgasne,
snom javom odsanjanim.

27.06.2017.

Zapis

A se,
imadoh četrdeset ljeta,
i jednu zimu više ot tog,
zimu ot zimov,
nejtežijeh,
najgorčijeh,
zimu ot bjeline svoju jaču,
vsaki dan mi u njoj bijaše vječnost ot Gospoda,
vsaka noćca mi bijaše vječnost vječnost Silnoga Gospoda,
dok me ne prekine život na dva dijela,
mene živječeg do vmrlog,
i mene umrlog do vječnosti same.
Nije mi žao života,
samo mi žao ljubavi spram rijekama i dolinam,
samo mi žao ljubavi spram ljubljenim mojim,
žao mi ljubavi spram dobrini i spram tišini,
žao mi sjene moje jer ostade bez mene sama,
i vmrijeti mora zbog mene,
zbog mene joj se ukinu rod i porod ,
žao mi sjene,
žao mi čovječe,
sjene moje.
I ktomu još,
čovječe od sebe zapitani,
zapitani za ovaj kam ot nigdje na ovim livadami,
 što ga vsi moji zemaljski rodi,
s volovskijem zapregami najdoše i svukoše sa dalekije planini,
da im kam bude sjeta na mene,
na dobrinu dobrine clovjeka,
iz dubine dobrine mene ot čovjeka,
za dubinu dobrine njihovijeh poslednijeh želja,
da dubinu dobrine imadu bar kroz kami na livadi ot nikud donešenog.
za dobrog čovjeka,
ot dobrijeh ljudi na zemlji,
ot Gospoda pitanog za dobrotu na nebesim,
žao mi čovječe,
šao mi ljubavi što ne voljeh prvo,
samoga sebe.
Ni ja ni kam,
nit zapis na kamu,
nismo mi u jednome,
ja sam ot zemljice,
kam je iz planinami dalekim,
a zapis je ot dijaka,
jezik mu u šutnji sagori,
pa mu kam vsaki,
trpjeti mora.

24.06.2017.

Nikto

Nit blizu,
niti daleko od sebe i svojega ja,
u svemu blizina i daljina kao podsjetnik bivstvovanja,
bespredmetna truda,
bespotrebne žudnje i beskrajne tuge.
Nijedan ja,
od svih ja zamišljenih mojom maštom,
ne gazi istim započetim koracima,
od mene dosta meni rečeno,
od mene dosta meni tuge nasječeno,
jemek danas,
i jemek jučer,
istom bošćom od lana prekriven,
i oni istim mirisom,
čežnutljive tuge.
u meni sakriven.

13.06.2017.

Nikdar

Otekle su mnoge vode,
bistre poput suza,
i mutne poput snova,
nakon njih,
ostaše tragovi linija na kamenu,
ispisan govor đubora sama,
kao pismo skriveno od svakakva oka,
da ti kaže,
ja sa bio,
ti si bio,
niko od nas nikdar,
nije ostao.

12.06.2017.

Niko

Od njih niko,
ne dotače me lično,
riječima,
ahom iz njedara,
pogledom pregršt davanja bez iznimke,
od njih lično,
ne ostade u meni,
ni trunka praha njihovih svemira,
u kojima su svi svjetovi i planete ravne ploče,
a sunca su zvijezde za izdisaj zrele.
Od njih niko,
ne dotače me lično,
ne ostavi amanet za sutrašnji dan,
za blisku mrklu noć,
od njih niko,
nit bi,
nit posta,
nit osta,
bar sjena,
pečata njihovih tijela.

30.05.2017.

Ogledalo

U igri prepoznavanja,
zalutam pred ogledalo skriveno iza zatvorenih vrata,
jedna za jedom vlasi,
prepoznata,
jedna za jednom crtom lica,
prepoznata,
prepoznat stas,
prepozat glas,
prepoznata istina u skrivenim riječima,
prepoznata istina u skrivenoj žudnji za bolom,
jesam i ja čovjek od sebe otrgnut,
što luta ovim dunjalučkim šarom,
prepoznata istina u skrivenoj žudnji za bolom,
od mene mi,
istine skrivene nema.

24.05.2017.

Dilema za nestabilne

Slatki jed,
gorčina života premazana bojom sladom neistina,
blaženi strah,
iz pojavnog preseljen u nerazumljivo zato što je lakše,
ne držati u rukama,
ne gledati očima,
zato što je lakše pobječi nego se suočiti,
zato što je lakše,
biti drugi,
biti u drugim redovima,
zato što je lakše
ne nositi na svom vratu zvono,
crnoga ovna predvodnika,
zato što je lakše biti robovlasnikov vlasnik,
iz provincije u pozadini,
sluga vlastita uma,
biti bijel na začelju ,
il biti crn u pročelju,
istini za volju,
jedna te ista insanska dilema.

17.05.2017.

Jedan dan

Gdje prestaje rasti nebo,
od plavetnila u crno zavijeno,
kao oko,
kao zjenice bezdan,
naći kraj bez kraja,
nikom,
ne tražeći istini za volju,
samo kraj,
iz plavetnila u crno zavijen,
rastao,
odrastao,
umom mojim nesavladan,
od jutra do mraka,
život je samo,
jedan dan.

10.05.2017.

VEZ

Ni malo,
ni puno zatečen spoznajom,
da hodajući tako,
od mila do nedraga,
sve isto i slično ću naći i vidjeti,
osim uboge surove istine,
ponešene u krilu svojih čutanja,
onih istih što me u potragu na prevaru povedoše,
na jedan samo dan,
na jedan dan u godine premetnut.
I to što me gledaju iste oči moje sudbine,
nije strašno,
ni vrijeme što po dekiku otkucava unaprijed,
nije strašno,
nije strašna dubina očekujuće zemljine rake,
riječ,dvije,
mukla noć i tišina,
gledaju me iste oči moje sudbine,
ni malo ni puno zatečen spoznajom,
svako svoje lice,
prepoznaje u prvom licu.

27.04.2017.

Put

Sve više sjećanja,
sve manje nadanja,
naš život je kao dan što se krati prema hodu sunca,
ka nepovratu noći,
isti dan,
nikad ponovljen,
postaje još samo jedan,
dan u sjećanju,
a ista noć postaje,
predsoblje Berzaha ušuškano još uvijek,
živim snovima.
Sve je već viđeno,
nečijim očima,
možda se tajna može čuvati za života,
možda se riječ može izreči za života,
možda,
možda živi već zavide mrtvima,
odavdje do tamo,.
ja znam,
svi mi znamo,
jedino je put.
nepovrata.



Stariji postovi