Život je........bezgranična poezija bola i tuge

Vrijeme ašika

09.11.2016.

Baš

Odnekud baš,
dopiru opore riječi,
Simone Simonoviću,
kao da se otvoriše vrata na zakračunatom zdencu,
pa kroz ustajalu vodu u mjehurićima zraka,
odnekud baš,
iz nekih čudnih dubina,
čudnih li nam ljudskih blizina,
dopiru opore poruke.
Znaš li da volim ovaj svijet,
živi u meni kroz razigranu maštu tužnih lica,
tužnih pajaca,
što se emocijama ne mogu suprostaviti stvarnosti,
jer stvarnost hoće sirovu snagu,
a oni,
tužnih skrivenih lica,
prenose poruku ljubavi,
što snaga je ne pojmi i sirovost ne uvažava,
a ja ga volim,
ovakav svijet apsurda  Simone Simonoviću,
da ga gledam kako se urušava,
i opet ga volim,
da ga gledam kako se ponižava,
i opet ga volim,
ja,
tužni pajac,
siromah na tom svijetu,
zbog drugih i zbog sebe,
i opet ga volim,
sa hiljadu riječi koje su nepotrebne i rečene odavno i stalno,
opet ga volim,
Simone Simonoviću,
moj pajacu,
moja čista bijjela grudvo,
jutrošnja snijega.

02.11.2016.

Bjelina

Zima još ne dolazi,
Simone Simonoviću,
još uvijek su dani predugi a noći prekratke,
još uvijek je Sunce visoko na obzoru neskriveno velom noći,
Simone Simonoviću,
a brzo će,
brzo će se skriti,
osjećaju to moje kosti,i vrhovi mojih jagodica,
Brzo će zima u mjesečini prekrivenim noćima,
prodirati u stabla bijelih breza i činiti da pucnji njihovih kora u noći,
zvuče kao jauci ostavljenih,
patnji prepustenih,
brzo će zima snjegovima svojim obuči jele i visoke borove,
načiniti ukrase od njihoviv iglica,
kao stršeće zaleđene jedinke ustremljene k nebu,
Simone Simonoviću,
osjećaju to moje jagodice na prstima,
Brzo će nam zima doći.
A ti,
ti možda nikad nećeš vidjeti svoje tragove u snijegu,
niti obrise tijela ostavljene na padini,
nećeš čuti Simone Simonoviću tihu tihe jauke pahuljica ispod svojih stopala,
niti skidati inje nakupljeno na tvojim trepavicama,
vječno sunce,
vječno ljeto,
tvoj san od pamtivjeka prestao je biti san,
i postaće možda,
tvoja noćna mora.
A ja ću te čekati Simone Simonoviću,
ja znam da tvoje srce neće moči podnijeti čin izdaje,
sebe,
svoje rodne grude,
neće moći duša zaboraviti sve snjegove koje su dolazili i odlazili,
kao ptice selice se iznova vraćali,
da bjelinom prekriju bijedu i jad,
i taj čemer nakupljeni u nama odvajkada,
za koji nismo krivi Simone Simonoviću,
a ko je kriv,
krivac krivcu ne priznaje,
u vječnom krugu života,
krivnja se krivcu ne dopada,
Simone Simonoviću,
snjegovi će brzo doći,
oni nisu nikome ništa krivi.

01.11.2016.

Zima


Simone Simonoviću,
zima još uvijek nije sišla sa vrhova planina,
bijelim kapama ukrasila je oštre litice,
i čeka,
čeka na vrijeme koje joj je određeno.
Simone Simonoviću,
nije li sudba bespovratno otišla iz naših ruku,
jeli bila u njima,
jesmo li se nadanju u poznavanje nepoznatog prisilili na jaz,
vremenski jaz koji se dubi i proširuje svakim novim ledenim jutrom,
ove zime bez snijega,
Simone Simonoviću.
Sjećaš li se,
tragovi u snjegovima ne ostaju,
nepredvidljivi vjetrovi iz stepa ih brišu,
kao gumica  zapise na bijelom papiru,
ispisano,
izbrisano,
nepostojeći grafitni tragovi,
nepostojeći ljudski tragovi u svijetu bijelih pahuljica,
što vrišteći se tope u kaplje providne vode,
samo što ljudsko uho,
vrisak njihov ne čuje,
niti bi se ljudski um,
vrisku njihovom obazirao.
Simone Simonoviću,
zašto je dan zimski,
kraći od noći zimske,
jeli zbog toga da u plamenu vatre što obasjava kamene zidove,
izgori sumnja i vrijeme čekanja,
te čudne stvari što nagrizaju dušu i čine je tamnom poput noći bez mjeseca,
poslije kojih trud i čežnja prestaju biti vrline,
i postaju pepeo izgorene glavnje drveta,
kojeg će sutradan raznijeti stepski vjetrovi daleko,
daleko od uma,
i daleko od srca,
Simone Simonoviću,
još uvijek ne dolazi zima,
još uvijek se tragovi kopita tvojih kočija ne mogu skriti,
niti se skrivaju,
bijeli snijegovi,
na tebe čekaju.

31.10.2016.

Čovjek

Kroz ovaj život,
prepun sretanja,
proći ćeš pored mene u tijesnoj ulici,
licem u lice,
zjenice na zjenice,
prazan pogled i ljuštura bez oblika,
sve što ostaje kroz ovaj život,
život bez sjećanja.
Kroz ovaj život,
nisi ti moja majka,
ni mačeha,
nisi mi sestra ni ljubav što srce razara,
kroz ovaj život prepun sretanja,
ti si čovjek među ostalim,
ti si biće unutarnjeg ja,
ni lice ni pogled,
ni pokret beznadan,
srušiti neće,
tog čovjeka,
unutarnjeg ja.

28.10.2016.

Izbor

Ne moraš,
ništa ne moraš,
samo živi kao suhi cvijet na doksatu nečijeg prozora,
ne zaljeven kad trebalo,
ne pomilovan sa ljubavlju kad je trebalo,
ne moras da moras mirisati,
ni polenom se ogrtati,
ti cvijet suhi,
ne moras se sebe same sramiti.
Ne moraš,
ne moraš da voliš niti ljubav da uzvratiš,
ne nosi svaki čovjek svoju sjenu za sobom,
ako nije sunce u zenitu,
ne moraš gledati,
rukama držati,
ne moraš se uspinjati uz vjetrenjače do beskonačnosti,
kao neko,
ne moraš kao neko,
kao neki,
ne moraš birati,
ne moraš izabran biti.


19.10.2016.

Zapis sa stečka iz 2016

 A se,
preko bijela svijeta,
i k tomu josh,
iza zvijezda treperavijeh,
i palijeh,
a se stoji kam,
osmijeha zaledjena,
i k tomu još,
preko bijela svijeta,
njegovije glas preletje,
k njemu se vrati,
da ga cluju njegovije zapecatljene ushi,
i njegovija dusa u njedrima kama.
Gospode iznad zvijezda palijeh i treperavijeh,
a se,
ne ostavi me posljednijeg,
ot roda,
ot vjere,
nit poslijednijeg,
kamom obiljezeneg.

18.10.2016.

Mali čovjek

Kad ustaneš,
i omrkneš,
i pri tom ostaneš,
mali,mali čovjek,
noseći cijeli nebeski svod,
na svojim golim ramenima,
svaki dan Bogom propisan,
znaš li,
da mali,mali čovjek,
veliki ,veliki je insan.
I svaku čarobnu noć u snovima,
spustit ćeš nebeski svod pored sebe na jastuk ispunjen željama,
da doživiš još jedan dan,
kao mali,mali čovjek,
i kao mali mali čovjek živiš iznova san,
u kojem je sloboda ondje gdje si ti,
u kojem je tvoja misao,samo tvoja,
u kojem cijeli nebeski svod na ramenima tvojim,
nije teret,
u kojem ljubav je srca iskra,
a duša vječno je čista,
u kojem mali,mali čovjek,
svoje je sudbe krojać.


08.10.2016.

Bezličnost

Jednom,
svi do jednog bijeli dani,
biće tamom okupani.
A sta je tama,
kraj za kraj,
kraj za kraj u kojem živimo u stvarnosti,
neosvrnuti oko sebe.
Kraj za kraj,
stoljeća tuge,
stoljeća nesloge,
stoljeća potlaćenosti bezličnim,
samo slijepac zna ,
istinsko lice tame,
evo nas,
slijepac do slijepca,
u vrstu pored zida,
poredani.

21.09.2016.

Lutke sa stubova

Sve ovo je više od čuđenja,
kao,
kao od ponosa nasmijana lica u beznađu,
našem,
naših nepojmljivo ponovljenih izdaja.
Svako u svako,
svom sokaku,
blesavosti,
zanesenosti tuđim rijećima od laži ubuđavljenim,
svako,
nikako i nigdje drugdje viđenim,
ponorom razuma,
kao od ponosa nasmijana lica,
u saznanju,
slobode nepripadanja.

16.09.2016.

Logika

Ništa je,
ako neko "ništa" zaboravi,
bezrazložno optužen,
da je neko "ništa",
preko noći,
u neko "nešto",
iz ničega izraslo.
I onda svijet pod nogama jednog čovjeka,
počinje izmicati,
ukraden,prekrojen,
drugačijim očima zamišljen,
neko "nešto",
u neko "ništa",
voljnim momentom nekog "bitnog,
preko noći postalo,
od čovjeka do "čovjeka,
insanska idiotska logika.


Stariji postovi