Život je........bezgranična poezija bola i tuge

Vrijeme ašika

21.09.2016.

Lutke sa stubova

Sve ovo je više od čuđenja,
kao,
kao od ponosa nasmijana lica u beznađu,
našem,
naših nepojmljivo ponovljenih izdaja.
Svako u svako,
svom sokaku,
blesavosti,
zanesenosti tuđim rijećima od laži ubuđavljenim,
svako,
nikako i nigdje drugdje viđenim,
ponorom razuma,
kao od ponosa nasmijana lica,
u saznanju,
slobode nepripadanja.

16.09.2016.

Logika

Ništa je,
ako neko "ništa" zaboravi,
bezrazložno optužen,
da je neko "ništa",
preko noći,
u neko "nešto",
iz ničega izraslo.
I onda svijet pod nogama jednog čovjeka,
počinje izmicati,
ukraden,prekrojen,
drugačijim očima zamišljen,
neko "nešto",
u neko "ništa",
voljnim momentom nekog "bitnog,
preko noći postalo,
od čovjeka do "čovjeka,
insanska idiotska logika.

08.09.2016.

Dijaspora

U Bosni,
mrzi se ono što se voli,
i voli se ono što se voli,
iz neznanja,
ne voli se ono što se mrzi.
Široko polje,
i uski kanjoni bez rijeka,
ne ovdje,
pod ovom stopom od zemlje ove,
jedna,
jedna samo,
nikad jedna po jedna,
jedna samo,
takva je kakva je,
suđena sudbina neka.
U Bosni,
čekam na sebe,
mrzim što volim,
i volim što volim,
i iz znanja u inat sebi
volim ono što najviše mrzim.

27.07.2016.

Znanje

Ja znam,
da svojega znanja ne znam,
da mi govor aškom je zaražen,
odvajkada,
a ni srce ni razum ne vladaju mnom,
aške je od duše,
duša je aškom zatrovana.
Ja znam,
ta znanje tvoje ne zna,
ni razuma ni tijela ni duše,
možda tek,
flamenco tvoga srca zna,
dušom gitare razigran,
da ja,
pjesnik odvajkada,
sužanj sam,
moga a tvoga
od aška rođena stiha
 

26.07.2016.

Prepoznavanje

Ostadoh isti onaj usamljenik,
ne moraš me vidjeti,
godinu,
dvije,
ne moraš mi čuti korake do sudnjega dana,
ostadoh onaj isti usamljenik čudna pogleda,
pogleda u kojem se spaja polazište i odredište,
govor i muk,
čežnja i zvuk,
i sve zato što, patnja nije izmišljena pjesnička riječ,
nego je riječ koja je izmislila pjesnika.
Prepoznat ćeš me,
kada bi bio prosjak na ćošku ulice sa zdjelom u rukama,
kada bi bio vjetar nemirni iznad tvojih uvojaka,
prepoznat ćeš me po mirisu udova mokrih od abdesta,
prepoznat ćeš me po snu,
u kojem hodam,
sanjam i hodam,
posljednji sam pjesnik,
u sanjivom patnjom uspavan

05.05.2016.

Pismo

Saznao sam šta je laž,
moju istinu,
drugi izgovara,
kao svoju istinu,
laž,
laž,
emotivno-nakaradna karikatura.
Saznao sam šta je gubljenje vremena,
krug u krugu,
iscrtan i obilježen,
niko ne izlazi na mejdan nikome,
ni sebi samom,
bez uvrede,
izgovorene lažne istine,
u krugu povjerljivih,
imenom samo.

04.05.2016.

Pismo

Padam,
 i kao da rastem,
iz crne zemlje naopako,
 korijen na nebu,
stablo nad krosnjom,
dan ugleda novi dan,
sakrije se noć pred mjesecom,
 a ja padam,
ili samo rastem,
iz crne zemlje,
naopako.

03.05.2016.

Pismo

Samoća ima poseban zvuk,
ponekad me pozove,
ne prečesto,
nenapadno,
da je pratim,
maglovitim hodnikom leđima okrenut ogledalu.
Mehki su koraci pod mnom,
oblaci bijeli,
šareni snovi,
i tuđi zagrljaj na kraju hodnika,
dok se glava ne okrene preko ramena,
i pogleda odlazeću siluetu  u svome odrazu,
na tuđem ogledalu,
u istom svijetu prividno napaćenih.
Ne,nemam ja moć da vladam nad sobom,
imam samo moć nad strahom,
nad sramom,
nad priznanjem,
izrečenim u taštini tišine,
samoća ima poseban zvuk,
samoća ima zvuk,
od života straha.

21.04.2016.

Pismo

I tako kroz vrijeme,
utihnuše riječi,
svako svakome postade suvišan,
svako na svakoga postade kaharan,
a gdje je ljubav?,
još jučer zakletva,
još jučer biješe vrijeme prije vremena.
A se,
na ovim stubama života,
spotakoše se moji koraci,
ja sam taj koji gleda u svoje ruke,
ja sam taj koji gleda u svoje lice,
ja jedini gledam u svoje srce,
i onda vidim,
svoje viđenje sebe,
od jučer,
volim samoga sebe,
po prvi put,
volim ko sebe,
a se,
nek se zna,
ljubav nije ubila pjesnika.

21.01.2016.

Pismo

Ti,
ti ne voliš mene,
ti voliš moje pjesme,
voliš moju tugu,
moju bol,
moj zagrljaj što se proteže oduvijek i zauvijek svud oko tebe.
Ti,
ti ne voliš ni moje pjesme,
pisane od mene meni,
naslovljene od mene tebi,
jer ti,
ti ne voliš mene,
voliš moju riječ što te čini čovjekom u tami,
voliš moju riječ što oživljava ženu u tebi,
voliš da voliš,
i zato ti,
ti ne voliš mene.
Ti,
ti ne voliš moje tijelo,
voliš samo stisak nevidljivih ruku što te griju,
u hladnim noćima očekivana praskozorja,
voliš da živiš a ja ne volim život,
voliš da voliš,
onako kako znaš da voliš,
i sva tvoja ljubav je ideal tebe,
ti voliš da voliš,
na svoj način,
ja ,
ja čekam da zavoliš prostoga mene.





Stariji postovi